Mala djeca često grizu ili udaraju i to je zapravo neizbježno kad se nalaze u grupi. Važno je znati da je to normalno ponašanje i najčešće, u tom uzrastu, ne predstavlja znak da s djetetom nešto nije u redu, da nešto nije u redu kod kuće, niti da nešto nije u redu u vrtiću. Ne moraju sva mala djeca prolaziti kroz fazu griženja ili udaranja, ali u gotovo svakoj grupi djece od 1 do 3 godine starosti naći će se poneko dijete koje grize ili udara.
U nastavku se nalaze konkretni savjeti za roditelje ili odgojitelje kako postupati u samoj situaciji kada dijete grize ili udara, što je općenito potrebno vježbati s djetetom kako bi se preveniralo agresivno ponašanje, te koje odgojne metode nisu preporučljive u ovakvim situacijama.
Što raditi u samoj situaciji ugriza/udarca:
1. Utvrditi u kojim situacijama i iz kojih razloga dijete grize/udara (npr. ne shvaća da to boli, ima slabiju samokontrolu, ne zna prihvatljivo izraziti frustraciju (kada je umorno, gladno ili bolesno, kada mu se nešto brani, kada mora dijeliti, kada
mora dugo čekati i sl.), nedostaje mu pažnje i povezanosti, previše je uzbuđeno ili pretjerano stimulirano i sl.
2. Pojačano nadzirati dijete koje grize/udara te predvidjeti moguće ugrize/udarce i
prevenirati da do njih uopće niti ne dođe (npr. ako primijetite da bi moglo doći do
sukoba između djece, vi ćete se ubaciti i smiriti situaciju prije nego se razbukta; ako vidite da dijete lagano postaje sve ljuće možete djetetu ponuditi neku smirujući aktivnost; možete dijete spontano udaljiti iz situacije preusmjeravajući ga na drugu aktivnost i sl.)
3. Ako do ugriza/udarca ipak dođe, dijete udaljimo iz situacije, vrlo kratko i mirno mu damo do znanja da takvo ponašanje nije prihvatljivo i da uzrokuje bol te mu ponudimo alternativno ponašanje (npr. Nećemo udarati, Marka boli kad ga udaraš, ako si ljut možeš udarati u jastučić.)
Što raditi općenito:
1. Imenovati djetetove osjećaje (npr. Vidim da te ljuti što ti Marko ne da igračku…), normalizirati djetetove osjećaje (u redu je biti ljut, i ja nekad budem ljuta).
2. Učiti dijete da agresivno ponašanje prema drugima nije prihvatljivo, ali ga puštati da izrazi ljutnju na prihvatljiv način (npr. verbalno reći da je ljuto i zašto, udariti rukom od jastuk, stupati nogama, baciti mekanu lopticu od pod, jako
stisnuti šake, viknuti u jastučić, udarati mekanim čekićem od pod i sl.)
3. Pomagati djetetu da se smiri, vlastitom mirnoćom, mirnim glasom i ponašanjem,
nuđenjem tehnika smirivanja (npr. brojanje, različite tehnike disanja prilagođene
djeci, šetnja po prostoriji, senzorne igračke i sl.)
4. Vlastitim primjerom pokazujemo djetetu kako se mi reguliramo u trenucima ljutnje (npr. u situaciji kada nas je nešto naljutilo, kažemo na glas pred djetetom da smo baš sad ljuti zbog nečega i da ćemo kratko izaći van disati da se smirimo).
5. Podučavati dijete pronalasku kompromisa i prihvatljivom rješavanju sukoba (npr.
Marko će ti dati igračku kada završi s njom, a ti se do tada možeš igrati ovom ili
ovom igračkom…)
Što ne radimo:
1. Ne pravimo “veliku dramu” oko ugriza/udarca
2. Ne kažnjavamo dijete
3. Ne vičemo na dijete
4. Ne objašnjavamo mu preopširno
5. Ne posramljujemo ga
6. Ne kritiziramo dijete, već djetetovo ponašanje
Autor: Amela Muftić Župan, psiholog, KBT I TF-KBT terapeut pod supervizijom
コメント